DA ODMAH NA POCETKU RAZJASNIMO NEKOLIKO STVARI...

Hmmm....

Najmanji i najsladji zivotni saputnik na svijetu (onaj moj, naime) cesto, u naletu bijesa ili panike i cega vec sve ne, zna reci da sam egomanijak (pise li se ova rijec uopste zajedno???). Ili 'control freak' (Upomoc ! Posaljite mi neku knjigu s pravopisom...). Ponekad se sazali pa kaze da sam mozda jednostavno luda (u nasem malom domu ludilo je inace olaksavajuca okolnost u svemu i svacemu). Ili da imam divan karakter, samo da ostatak svijeta nije sposoban da prepozna tu ljepotu ...

Moglo bi se reci da je upravu ...

Mislim, sto se tog ludila, ali i svega ostalog tice...

Nekada davno sam ja te svoje, ne moze se bas reci bubice u glavi (oh ne, tako ogromne bube ne postoje...), ali eto, te neke svoje prenose smatrala tako sarmantnim dijelom moje licnosti, uporno tvrdivsi da me moja 'osobenost"cini tako posebnom.

Da, posebno udarenom mozda ...

Sve dok jednog dana nisam prihvatila cinjenicu da to moje ludilo ima daleko dublje korijene nego sto sam se ja ikada usudila da pomislim, a kamoli izustim.

Kako je pisala Nura Bazdulj - Hubijar u svojoj divnoj knjizi "Kad je bio juli" - "... kad srce toliki jad i cemer pretrpi, ono postaje kamen, a iz kamena voda potec' ne moze..."

Sjecam se jednog davnog ljeta, recimo da je bila neka '97 (sjecam se godine iskljucivo iz razloga sto je tadasnja osoba na mojoj strani imala nekoliko nula manje u godinama nego ja, a to je tada bila prava revolucija ...), sjecam se da je bila noc i da smo sjedili na nadvoznjaku u nasem naselju i medjusobno se terapirali razgovorima (njegova mladost i stavovi u zivotu koje je nosila sa sobom uvijek su na mene djelovali tako smirujuce). I tada mi je rekao da cu ja, ako samo nastavim da zivim zivot kako sam ga zivjela do tada, jednoga dana samo "puci"...

I da nakon toga vise nikada necu biti ista ...

Kako sam mu se tada samo podsmijavala i govorila da moju snagu i vjeru u sebe nista na svijetu pokolebat ne moze.

He he he ...

Onaj sto mnogu tvrde da nas gleda odozgo i sva desavanja uredjuje ocigledno nije mogao spavati te noci, pa je dobro slusao moje monologe o hrabrosti i prkosu, i ostala sranja koja sam lupala tako sigurno i arogantno (kao i obicno, doduse...). Mozda je moje izrugivanje shvatio kao poziv na duel, ili kao izazov...

Od tada je prosla cijela jedna decenija, a zivotne karte koje mi je dodjelio nekako nisu imale bas ni jednog jokera. Sta vise, od njih tesko da se mogao sastaviti i neki maleni tris dvica...

Ljudi koji su me gledali kao sa svim nemilim dogadjajima iz proteklih godina izlazim na kraj, govorili su da se dive mojoj snazi i hrabrosti. Gledao me i on, sad ne vise tako mlad i vec odavno ne vise momak, vec samo drag prijatelj, i govorio i osjecao isto sto i ostali.

Ali ja sam znala bolje...

Shvatila sam da plakanje i urlikanje nije neosporno jedini nacin da je manifestuje tuga ili patnja. Postoje i oni koje bol bukvalno razdere na sastavne dijelove, ali hinjski tiho, nekako iznutra ...

I onda shvatis da te njegova rijec, izrecena tako iskreno i prijateljski te noci na nadvoznjaku, sustigla kao kletva. I da je na kraju docekala svoj veliki dan.

I bio je u pravu - nisam vise ona ista ... niti cu ikad biti. Dragi ljudi su mi savjetovali da mi je potrebna pomoc, strucna, profesionalna, ali ja u te gluposti ne vjerujem.

Mada, cinjenica jeste da ja moram pricati s nekim, bilo kim ....

I evo, pocela sam da pricam ... zar ne? ;)