EU muževi, demonstracije i pigmejski klima uređaji

Nisam imala vremena da objasnim kako su moji poslodavci stranci. Eto, uglavnom, jesu.

Imam malenu kancelariju, sa malecnim stolom, još manjom stolicom (ne, ne, ne, mala jesam, tj. niskog sam rasta, kratka/domaća, kako mi je mama svaki put tepala, kad je htjela da me iznervira, al patuljak zaista nisam...) i prozorima koji se ne mogu otvoriti.

Sjajno! Zaista.

Kad bi čovjek sad cjepidlačio, moglo bi se reći da radim u akvarijumu za neke male ribice (znam da je ovo gramatički neispravno, kad kažem ribica, podrazumjeva se da je mala, al ovo je moj blog i ja na njemu radim šta hoću...). Uglavnom, razlog iz kojeg na mom radnom mjestu iz snova ima svega, samo nikako dovoljno svježeg vazduha, jeste interno pravilo kompanije (hmmm, zašto svaki put kad mi neko spomene tako neki glupavi pojam kao što je "interno pravilo kompanije" meni jednostavno dođe da udavim nekoga? Tačno čovjek predosjeća da se mora raditi o nekoj idiotariji) zahvaljujući kojem svaki prozor na zgradi ima neki "ujeb" (žao mi je, ali ova riječ u mom riječniku postoji i potrebna mi je) zbog kojeg se ne može otvoriti.

Mislim, nije to sad neka tragedija, naravno da imam i klima uređaj (koji za divno čudo i za razliku od ostatka opreme, nismo posudili od nekih pigmejskih plemena), ali je mene malo, mrvicu, sekundicu, 'un petit peut', iznervirao razlog zbog kojeg to pravilo uopšte postoji.
Naime, moji poslodavci se plaše, da bi neko on nas lokalaca (isključivo lokalnih uposlenika, divljaka, neandertalaca, a ne Übermensch - stranaca, zaista, to nikako...), u napadu očaja (šizofrenije, gladi, strasti...), mogao da digne ruku na sebe, dramatično se sunovrativši kroz prozor.

Tako, dakle...

Ako uzmemo u obzir statističke podatke osoba koje su počinile samoubistvo u svijetu u proteklih nekliko godina, mada zvuči zbunjujuće, ali veće su šanse da te udari grom, pregazi bager ili da te pojede ajkula, nego da ćeš napustiti ovaj svijet bacivši se s prozora zgrade koja ima samo JEBENIH OSAM SPRATOVA!!!

Al' dobro, nek' im bude...

Stipse se, naime, plaše da bi ostatak porodice, nakon nemilog događaja, mogao tražiti odštetu, tvrde ovi lokalni, navodno suicidni, mungosi. Al' ja sam sigurna da njima nije do para. Zamisli te bruke. Valja poslije saprat' ljagu s imena, vratiti ugled i to...Ma ja, mora da je tako...

I onda sam zanemarila svoju redovnu, i naravno iznimno visoku novčanu nadoknadu koju dobijam svaki mjesec, i počela sam razmišljati o ljudima, koji za dobrobit svega gore navedenog, već godinama svakodnevno s osmjehom na licu trpe, da ih neki finski, danski ili koji već Viking - grmalj, koji se naziva šefom, ničim izazvano tretira kao pećinskog čovjeka. Odgovor na pitanje dobila sam, nenadano, samo nekoliko sati kasnije. Sjedim, dakle, sa svojim novim kolegama na pauzi za ručak. Oni, onako siti i zadovoljni, uz kafu i sladoled, raspravljaju u ratu u Iraku. Ja slušam.

«Mislim, to što dole Amerikanci rade, stvarno je grozno. Ne razumijem zašto naši ljudi ne izađu na ulice i protestuju protiv njih!?!»

Ne mogavši da se suzdržim, pitam tu osobu, zašto bi naši ljudi protestovali protiv rata u Iraku (mislim, ništa protiv Iračana, da ne bude zabune...), kad imaju dovoljno Tihića, Dodika, Silajdžića, Čavića, Čovića, kuraca, palaca ... koji im svakodnevno sjede za vratom, koji su im sve pokrali što se pokrast' moglo, pa opet niko protiv njih nije podigao ni jedan transparent.

«Ali oni ne utiču direktno na mene. Ne kradu od mene. Mi ovdje živimo jedan lagodan i sređen život.»

Ma ja, k'o što rat u Bosni nije bio ni Kustin, ni Bregin, ni Neletov...

Hm, pitam se, da li su ljudi od rođenja predodređeni da budu glupavi, ili im izvrše neki lagani oblik lobotomije kad popisuju ugovor u radu u nekoj od ovakvih organizacija? Jesu li moje kolege neka autohtona vrsta i, ukoliko je odgovor potvrdan, gdje ih gaje? Postoje li za njih neki posebni inkubatori u porodilištima?

Mislim, ko drugi pristaje da radi na funkciji «Assistant to the Assistant to the Headmaster» (bljak!!!), i što je još bitnije, zašto?

Hajde, ako iskoristim sve svoje emipatske sposobnosti, mogu shvatiti ove lokalne djevojčice, djevojke, žene, koje su iz bračne postelje izbacile ove naše domaće muškarčine, napravivši time mjesta za ove nove, moderne, «high fashion» EU muževe. E, oni su pravi. Peglaju, maze, paze, miluju, heklaju, stavljaju katetere, slušaju, tješe...bla, bla...i šalju eure, funte, dolare, dirame, leve, dinare, a možda pokoji jen i šta već sve ne, iz kojekakvih misija na bliskom ili dalekom Istoku, na koje su otišli nakon što su kod nas odradili svoje. Jel' to novi ideal uspješnog braka savremene bosanske paćenice, mislim, žene? Da nam muževi i djeca ni približno ne govore istim jezikom i da ih uopće ne viđamo?

Odgovor na sva moja gore navedena pitanja, mora biti potvrdan, jer si drugačije ne mogu objasniti, da se niko od mojih kolega nije potrudio, da svom evidentno vrlo oskudno obrazovanom šefu objasni, da mi, u ovom jebenom gradu, imamo milion stvari da pokažemo, a između ostalog posjedujemo i zgrade daleko više (pa makar to bila jebena i «Radon Plaza»!!!), nego što su zemunice i sojenice iz kojih su oni ispuzali, prije nego što su sa svojim «first class» avionskim kartama, stigli u našu državu da nam smisle ustav, prosipaju pamet i usput nas vrijeđaju na svakom koraku.

Može biti da sam prespavala taj momenat, ali kako je moguće, da je samo nekoliko redovnih plata dovoljno, da potpuno izgubimo osjećaj za ljude koji nas okružuju . Kad tačno je postalo lagano i bezbrižno to što nam komšijina djeca vjerovatno nemaju šta da jedu?

I onda odjednom samo udahnem, duboko, najdublje što znam, i prisjetim se kako najmanji i najslađi životni saputnik na svijetu često zna reći kako ja nisam, i ne treba da budem, mjerilo ovog svijeta. I onda kapituliram i priznam da puno lakše zaspim kad znam da se ne moram brinuti kako ću naredni mjesec platiti račun od struje i kiflu za doručak. Osim toga, veoma mi je draga moja minijatura od kancelarije, onako čista i topla, naročito kad vani puše ljuti sjeverac, i puna tišine. Tišina mi je super. Tako sama i zaboravljena na visokom čardaku osjećam se sretno kao kad sam bila mala i ubjeđena da me, ukoliko zatvorim oči, niko na svijetu ne može vidjeti jer ja ne vidim njih.

Al' to cjelokupnu moju situaciju ne čini ništa boljom. Ja i dalje ostajem «koka iz međunarodne organizacije», kako je to rekao moj jedini mentor na svijetu.

Da, tako je, ista sam kao svi oni drugi...

Trčim odmah sutra da si napravim transparent, pa onda ravno pred američku ambasadu, nema mi druge...

Već sam smislila adekvatan tekst, koji nije ništa drugo, nego moj omiljeni grafiti koji je godinama stajao na zidovima moje srednje škole, i koji glasi:


«AMERIKANCI SU NAJBOLJI DOKAZ, DA SU INDIJANCI TUCALI BIZONE!!!»