Mrzim kada nadobudni novinari, kada neka poznata ličnosti tragično izgubi život, uzmu neku ozbiljnu sliku te osobe, oboje je u crno, dodaju one užasavajuće cifre rođenja i smrti, sve to ukrase nekim histeričnim, hvalospjevnim tekstom i u naslovu napišu "In Memoriam".
Mrzim smrt generalno, jer je tako isključiva. Jer nakon nje nema popravnog ispita. Nema kajanja i nema povratka.
"Mir onih koji odlaze ne može smiriti nemire onih koji ostaju iza njih", pisao je jednom davno Samuel Langhorn Clemens, alias Mark Twain, i znao je šta govori.
U suštini me ne zanima ako neka američka "celebrity" glupača otegne svoje male papke, jer je maznula neku bobicu, na čijem pakovanju je prethodno možda ipak trebala pročitati uputstvo za upotrebu, al' kad umre neko iz "mahale", neko tako mlad, talentovan i lijep, ja svaki put poželim da onom, zbog kojeg svi sklapaju ruke ili šire dlanove u nadi da će im uslišiti molitve i pomoći, vrisnem da je egoistični drkadžija.
Nije bio iz moje mahale, al' je u mom životu, neznajući, odigrao veću ulogu nego što bi je vjerovatno imao da je, kojim slučajem, živio dva sprata iznad ili tri ispod mog stana.
Najmanji i najslađi životni saputnik na svijetu je te presudne novembarske noći izabrao baš njegovu pjesmu, baš tu lijepu pjesmu, da je otpjeva, kad je mene ugledao prvi put. I kad sam ja ugledala njega.
I tako mi je nevažno da li zvuči otrcano ili ne, al' to je bila naša pjesma.
Htjeli smo plesati uz nju one noći kada sam promjenila prezime, al' bend je nije znao svirati, htjeli smo otići na koncert, al' nismo imali love za karte... I stalno smo pričali da imamo vremena, da ćemo kad tad otić na taj koncert, i kupiti CD i da je sve OK. I što je najgore, bilo je. Sve do jutros.
Kod sam bila mala, često sam, kad nisam mogla da zaspim, ležala u krevetu i zamišljala kako "u ovoj sekundi, dok ja trepnem jednim okom, rodi se toliko i toliko beba, umre toliko i toliko baka, neko plače, neko se smije, neko slavi, neko se sprema za školu ...". Bila mi je tako fascinantna ta pomisao, da toliko različitih ljudi, načičkanih svuda po zemaljskoj kugli, radi toliko različitih stvari, dok ja ležim u krevetu.
Fantastični pjevač, još bolja osoba, tvrde svi koji su ga upoznali, i "najdraže makedonsko dijete", kako ga je jutros vidno ganut nazvao predsjednik te države, preminuo je jutros u 6.30 u saobraćajnoj nesreći. Spavao je na suvozačevom sjedištu i imao taj nevjerovatni peh, da mu se ni jedan "airbeg" nije otvorio. U 6.30. dok se on borio za svoj mladi život, ja sam fenirala kosu i birala čarape koje ću obući na posao, neko se smijao, neko plakao, neko se spremao za školu...
I opet, sve mi je jasno, osim jedne stvari. Mislim, shvatam da se saobraćajne nesreće dešavaju i da ljudi u njima ginu svakodnevno. Al' ako već postoji neko, ko sve te stvari nekim nevidljivim svilenim koncima kontroliše i dovodi u red, zašto onda, koji kurac, nije sebi uzeo nekog kretena koji je baš u toj sekundi stajao na vrhu ne zgrade i od silnog bijesa poželio da skoči, nekoga ko se baš tada pukao u venu heroinskom špricom, koji je silovao neku maloljetnicu, ubio trudnicu, udario cuku, nekog pedofila, nacistu, ženomrzca... a ne baš jednu od najsjajnijih balkanskih zvijezda. Eto baš njega.
Eto...
A mom malom saputniku i meni od njega ostaje ta njegova pjesma i ništa više. I hvala mu na tome. Tačno tako, pjesma - nikakav jebeni "In memoriam".
Pa eto, nek' tebi sad gore pjeva DRKADŽIJO, a nas ovdje ko jebe...
Mrzim smrt generalno, jer je tako isključiva. Jer nakon nje nema popravnog ispita. Nema kajanja i nema povratka.
"Mir onih koji odlaze ne može smiriti nemire onih koji ostaju iza njih", pisao je jednom davno Samuel Langhorn Clemens, alias Mark Twain, i znao je šta govori.
U suštini me ne zanima ako neka američka "celebrity" glupača otegne svoje male papke, jer je maznula neku bobicu, na čijem pakovanju je prethodno možda ipak trebala pročitati uputstvo za upotrebu, al' kad umre neko iz "mahale", neko tako mlad, talentovan i lijep, ja svaki put poželim da onom, zbog kojeg svi sklapaju ruke ili šire dlanove u nadi da će im uslišiti molitve i pomoći, vrisnem da je egoistični drkadžija.
Nije bio iz moje mahale, al' je u mom životu, neznajući, odigrao veću ulogu nego što bi je vjerovatno imao da je, kojim slučajem, živio dva sprata iznad ili tri ispod mog stana.
Najmanji i najslađi životni saputnik na svijetu je te presudne novembarske noći izabrao baš njegovu pjesmu, baš tu lijepu pjesmu, da je otpjeva, kad je mene ugledao prvi put. I kad sam ja ugledala njega.
I tako mi je nevažno da li zvuči otrcano ili ne, al' to je bila naša pjesma.
Htjeli smo plesati uz nju one noći kada sam promjenila prezime, al' bend je nije znao svirati, htjeli smo otići na koncert, al' nismo imali love za karte... I stalno smo pričali da imamo vremena, da ćemo kad tad otić na taj koncert, i kupiti CD i da je sve OK. I što je najgore, bilo je. Sve do jutros.
Kod sam bila mala, često sam, kad nisam mogla da zaspim, ležala u krevetu i zamišljala kako "u ovoj sekundi, dok ja trepnem jednim okom, rodi se toliko i toliko beba, umre toliko i toliko baka, neko plače, neko se smije, neko slavi, neko se sprema za školu ...". Bila mi je tako fascinantna ta pomisao, da toliko različitih ljudi, načičkanih svuda po zemaljskoj kugli, radi toliko različitih stvari, dok ja ležim u krevetu.
Fantastični pjevač, još bolja osoba, tvrde svi koji su ga upoznali, i "najdraže makedonsko dijete", kako ga je jutros vidno ganut nazvao predsjednik te države, preminuo je jutros u 6.30 u saobraćajnoj nesreći. Spavao je na suvozačevom sjedištu i imao taj nevjerovatni peh, da mu se ni jedan "airbeg" nije otvorio. U 6.30. dok se on borio za svoj mladi život, ja sam fenirala kosu i birala čarape koje ću obući na posao, neko se smijao, neko plakao, neko se spremao za školu...
I opet, sve mi je jasno, osim jedne stvari. Mislim, shvatam da se saobraćajne nesreće dešavaju i da ljudi u njima ginu svakodnevno. Al' ako već postoji neko, ko sve te stvari nekim nevidljivim svilenim koncima kontroliše i dovodi u red, zašto onda, koji kurac, nije sebi uzeo nekog kretena koji je baš u toj sekundi stajao na vrhu ne zgrade i od silnog bijesa poželio da skoči, nekoga ko se baš tada pukao u venu heroinskom špricom, koji je silovao neku maloljetnicu, ubio trudnicu, udario cuku, nekog pedofila, nacistu, ženomrzca... a ne baš jednu od najsjajnijih balkanskih zvijezda. Eto baš njega.
Eto...
A mom malom saputniku i meni od njega ostaje ta njegova pjesma i ništa više. I hvala mu na tome. Tačno tako, pjesma - nikakav jebeni "In memoriam".
Pa eto, nek' tebi sad gore pjeva DRKADŽIJO, a nas ovdje ko jebe...
Nema komentara:
Objavi komentar