Upravo na nekom hrvatskom blogu čitam kako je, ili se tek treba, u Splitu održati koncert pod nazivom "Indexi i prijatelji : Da sam ja netko"."Hommage legendarnom bandu koji je postao sinonim sarajevske rock-škole" (da malo citiram) upotpunit će i makedonska zvijezda Kaliopi, a pjesme će izvoditi Tony Cetinski, Halid Bešlić, Hari Mata Hari, Željko Bebek, Tifa, Dado Topić, Aki Rahimovski, Zorica Kondža, Ivica Šarić, Giuliano i mnogi drugi. Okupili su se i muzičari koji su svi bili članovi legendarnih "Indexa", a to su bubnjar Peco Petej, bas gitarist Fadil Redžić, bubnjar Miroslav Šaranović, te također klavijaturisti Neno Jurin, Sinan Alimanović, Ranko Rihtman, Enco Lesić i Kornelije Kovač.
U prvi mah sam pomislila kako su divna braća Dalmatinci organizovala tako sjajnu stvar, i bila sam tako ganuta kada sam pročitala da će se isti taj koncert, zbog velikog interesovanja publike, održati i u Ljubljani, Novom Sadu i na kraju u dvorani Sava Centra u Beogradu.
I onda nešto kontam ... A Zetra? Skenderija? Dom Mladih? BKC? Poljana na kojoj se odvija korida bikova u Čemljanovićima? Pa barem jebeni Vistafon?
Nada! Hичто! Nichts!Naravno, šta bi drugo moglo biti.
I, na kraju krajeva, zašto bi se u kasabi kao što je ova moja, bendu kao što je bio Pimpekov (ne, bila sam premala da bi bila s njim na "per tu", nisam ni čuvala ovce s njim, al sam njega i njegovu muziku uvijek doživljavala kao nešto svoje) uopšte održavao neki bjedni "hommeage", il' kako ga je već nazvao taj napuhani hrvatski novinar.
Moji roditelji pripadali su onoj besmrtnoj generaciji koja je svoju mladost provela plešući na igrankama u Fisu. Mama je uživala u tome da mi prepričava doživljaje iz tog vremena, o tome kako je njena najbolja prijateljica iz srednje škole, prelijepa plavokosa Vlaha (inače nikad prežaljena ljubav onog instant četnika/režisera Emira/Nemanje Kusturice) godinama bila zaljubljena u Fadila Redžića, kako je zbog te tužne i neuzvraćene ljubavi svake subote sjedila na istom mjesu na balkonu u Fisu, i dok su "Indexi" prašili svoje, ona je samo u njega gledala (zanemarićemo sada telefonski teror sproveden nad suprugom g. Redžića i kojekakve druge smicalice na koje je spremna isključivo nesretno zaljubljena žena). Prisjećala se mama kako je njen stariji brat, danas moj ujko fizičar, tom istom Fadilu davao instrukcije iz fizike i matematike, te da mu je ona, jednom prilikom, ne znajući da će doć kod njih u stan, otvorila vrata u pidžami i sva raščupana i nenašminkana (ajme !?!), pa se zbog toga kasnije stidila godinama.
Moja prva mala školska ljubav (svjesno ne velika, nego baš mala i slatka), plavi princ zbog kojeg mi je srce ubrzano kucalo cijeli 7 razred, vječiti odlikaš i atletska zvijezda naše škole, potomak je jednog od klavijaturista "Indexa". Sjećam se kako smo u zimu '91, bio je neki decembar uglavnom, na rođendanskoj proslavi naše drugarice iz razreda (posljednjoj na kojoj smo se okupili svi prije nego što su nas gorile s brda raspuhale na sve strane svijeta), ležali sami nas dvoje na podu u zamračenoj sobi, dok su svi ostali u susjednoj prostoriji vrištali i plesali uz pjesmu "Crvene Jabuke" koju smo mi zvali "Djevojčice, djevojke, žene..." (u orginalu "Nema više vremena"), kada me je držao za mali prst na ruci i priznao mi da mu se sviđam. I kako smo nas dvoje, tada već mali par, te iste zime na Jahorini iskakali iz ski lifta na pola vožnje, da bismo se kroz sirovi snijeg (jer nam obične piste više nisu bile dovoljno strme) najvećom mogućom brzinom spuštali do Rajske doline. Sreća pa su nam mame bile dovoljno pametne da nas upišu u istu ski školu, inače ja ovo sjećanje danas ne bih imala.
Kristalno se sjećam da sam godinama, svaki put kad se u Sarajevu dešavao neki koncert, hodala od jednog do drugog člana porodice i ponizno moljakala da me odvedu da gledam Balaševića, Bijelo Dugme, Crvenu Jabuku, EKV, Bombaj Štampu..., ali da moj vječito zauzeti otac i tiha i umorna mama nikada za to nisu htjeli izdvojiti nekoliko sati svog skupocjenog slobodnog vremena. Kad se zaratilo, onda im je bilo žao, pa su mi onda počeli obećavati da će me odvesti na koji god poželim koncert "samo dok ovo malo prestane"... Ja sam tada fino uzela svoj dnevnik u ruke i napisala: Kada se završi rat, ja idem na koncert Balaševića, Crvene Jabuke, Indexa, Bombaj Štampe, Bijelog Dugmeta...i tako cijeli jednu listu izvođača i bendova koje sam od malih nogu željela gledat uživo. I vidi čuda, završi se i taj rat, i preživjesmo ga svi, manje ili više zdravi i čitavi, i počeše koncerti. A ja, kako na koji idem, samo stavljam kvačice na onoj listi u dnevniku i dopisujem imena ljudi s kojim sam bila. I naravno, odem na koncert "Indexa" s mojim najboljim drugom/bratom Amarom, i to na onaj kad su proslavljali 35 godina postojanja u "Skenderiji", i neću sad pričati o tome kako nam je bilo, jer mi se sad, iz ove moje perspektive čini nemogućim, da sam se i ja nekad osjećala tako sretnom. Sjećam se i dana kad su nam javili da je Davorin preminuo, kad sam otišla s probe na folkloru s osjećajem u stomaku kao da mi je umro član familije, i onog posthumnog teksta Dace Džamonje u "Danima", ali ni o tome ne želim da pričam.
Nekoliko godina nakon, nekome je pala na pamet ideja da bi se ljudima koji su u tolikoj mjeri značili ovoj državi, trebao održati neki "Tribute to.." koncert. Al' ne u Fisu (ne, to ni slučajno) već u "gradu od čelika" samo nekih 70km dalje od svega onog što je Dačo toliko volio. I najavljivao se taj koncert danima, i prijavile se na njega sve ove naše estradne ličnosti, sriktale se, opalile "glanc" i juriš na scenu za koju da je, dao dragi Bog, iko ikada čuo i znao osim uposlenika željezare i okolnih komšija. A taman se toliki broj ljudi otprilike skupio u gledalištu. OK, priznajem im trud, i niko nama Sarajlijama nije kriv što se nismo prvi sjetili da organizujemo koncert, ali ne mogu da se otarasim osjećaja da sve izgleda nekako jadno i provincijski, i nedostojno jednog takvog benda. I kako ko od izvođača izlazi na scenu, tako se iz zvučnika svaki put čuje nezaboravni 'vorspiel' "Plime"... ... "u svjetu tame skriven viru, kroz kolut dima tonem ja u mir, i osjecam da gori moj svijetu jer nista od onoga sto zelim nije tu "... otpjeva Puško, pa nekakav hor iz Zenice, pa Deen, one curice iz "Erata", bucmasta L. Jusić, i kad vidjeh da se Burhan (ne znam mu ni ime kako treba) penje na binu uz prve taktove već spomenute pjesme, odlučih da isključim TV i odustanem od gledanja.
Čovječe, u susjednim državama ljudi ustanu kada spominju "Indexe", o njihovom muzičkom opusu da ne govorimo, a njihovi zemljaci ih okarakterisaše kao neki jadni "one hit wonder" koji nakon "Plime" nikad ništa nije napravio. I onda, po baksuzu, slučajno nabasam na TV prilog o koncertu iz Beograda. I gledam kako jedan vidno ganuti Aki Rahimovski govori o tome kako je bio ponosan što je uopšte živio u doba "Indexa", slušam 'maminu ljubav s ekrana još iz vremena Korni Grupe', Dadu Topića, Bebeka i Tonija Cetinskog koji s takvom jednom primjerenom poniznošću i dubokim poštovanjem spominju svoje sarajevske kolege i opisuju koja im je čast bila pjevati njihove pjesme. Kažu, teško im se bilo odlučiti koju pjesmu da pjevaju, jer je svaka od njih mala priča za sebe. I ne znam zašto, al meni se odjednom plače.
I onda, kao i svaki put kad doživim tako "reality check" i shvatim gdje živim, padne mi na pamet ona Amarova rečenica, da je to samo jedan u nizu razloga zbog kojeg na ovu državu treba baciti atomsku bombu, preorat zemljište, i onda na njoj napravit terene za golf. za golf ...
1 komentar:
Kad sam bio mali, dakle ne niži već samo mlađi, dok su sva raja iz ulice sjedivši naveče ispod neke od bandera gradske rasvjete pjevali pjesme Crvene jabuke i li bijelog dugmeta, a kasnije Hari Mata Harija ili Regine, uvijek sam želio da pjevamo i pjesme Indexa ali jedina koja je prolazila bila je tada novija 'Ti si mi bila u svemu naj naj'. Nisam ja bio stariji od njih pa da sam se sjećao tih pjesama iz proslih vremena. Jednostavno, otkada sam znao za sebe znao sam i za Indexe. Jos dok sam se s roditeljima igrao bilo koje od društvenih igara, oni bi usput pjevali i to po belaju njihove pjesme. Otud i meni navika da sada dok se igram Yamba ili table sa svojom boljom polovinom pjevam sto moje malo sunce nekada izluđuje.
Tako dok su svi rezali vene na 'Kad sat zazvoni..' meni je i dalje najveci hit bio 'Predaj se srce'. Kad bolje razmislim, bas sam bio starmali po tom pitanju. Elem, muzika koju su oni pravili je za mene i dalje nesto najkvalitetnije sto je ikada poteklo sa ovog prostora zaboravljenog od svega i svakog. Da su kojim slucajem rodjeni i radili u Americi ili bar u Engleskoj, danas bi djeca sirom svijeta nosila njihove majice, a njihovo eventualno okupljanje i turneja bi bila prva vijest na CNN, prije one da se George Bush upucao topom dok je gurao glavu u cijev jer mu je to bilo interesantno.
Zato i kazem da su zasluzili tribute to i da je ispravno sto je organizovan daleko od mjesta gdje je trebao biti. Zasto? Pa zato sto 'tamo' ima ljudi koji su dovoljno veliki, i dovoljno kvalitetni da otpjevaju ili bar pokusaju otpjevati Dačine pjesme. Da sam ja Dačo, i da bilo ko od danasnjih mega zvijezda (expres i grand-pink produkcije) pjeva moje pjesme na mome hommage koncertu dozivio bi to kao najvecu uvredu ikada. Jednostavno, u ovoj zabiti, cast izuzecima, Indexe vise nema ko da dostojno slavi!
Objavi komentar